Priča i primjera o donacijama u američkom visokom ili postdiplomskom školstvu ima jako puno. Gotovo svaka škola ima ili dvoranu, ili zgradu, ili čak cijeli školski program koji se zove po nekom donoru koji je donirao sredstva toj ustanovi. Ovaj trend je u zadnje vrijeme sve vidljiviji i u Europi, pogotovo u Velikoj Britaniji.
Kakva je situacija u Hrvatskoj? Ovdje takvih primjera i priča nema, ili se barem o njima javno ne govori i ne zna. Iako nam je svima vjerojatno i intuitivno jasno da školama trebaju znatna sredstva za funkcioniranje, jer više sredstava omogućava da se škola bolje opremi, da se rade bolja i više istraživanja, da se privuče bolje i poznatije profesore, omogući im bolji razvoj itd., navika doniranja sredstava školama u našoj zemlji ne postoji. Ili barem ne postoji ni blizu razinama na kojima je to u SAD-u i sve više u Zapadnoj Europi.
Možda je još zanimljivija situacija s poslovnim školama (MBA ili EMBA programima). Za razliku od dodiplomskih studija koji su još uvijek velikom većinom financirani od strane države te vlada generalno percepcija da je to školovanje stoga „besplatno“, za MBA programe i kod nas je već uvriježena navika da iste treba platiti. I to dosta često, direktno iz svog vlastitog džepa. Tada se nameće i pitanje: pa ako već plaćam školu, zašto bih još i donirala/o? Odgovor na to možda bi onda bio: pa ako su školi školarine samo dostatne za „golo“ funkcioniranje, donacije bi bile potrebne za ono „ekstra“, za razvoj, istraživanja što u konačnici doprinosi i kvaliteti programa koji se nudi. Ako onda idemo korak dalje u ovim pitanjima i odgovorima, dolazimo do donacija alumnija koji će onda možda reći: pa zašto bih donirao za poboljšanje programa kada sam ja to već prošao, neće to ništa koristiti meni… i tako dalje.
Da se vratim na međunarodne (poglavito američke) primjere i pokušam odgovoriti na ovo pitanje povlačeći paralelu i učeći iz njihovih iskustava. Zašto i kako alumni međunarodnih poslovnih škola doniraju?
Graf 1. Količina sredstava s kojom u „Endowment“ fondovima raspolažu pojedine poslovne škole
Jedna od najpoznatijih američkih poslovnih škola, Harvard Business School dobiva godišnje ukupne donacije u iznosu od oko $100 milijuna dolara ($129 mil. 2012. godine), a u ukupnom fondu („Endowment fund“) sakupljenih donacija koje škola ima je $2.8 milijardi dolara1. Nadalje, u svom godišnjem izvješću za 2012. godinu HBS navodi da je 12.000 alumnija doniralo, dok CNNMoney navodi da je srednja vrijednost (ne prosjek) donacije $250 dolara po alumniu2. I dok sve donacije (predmetnih $129 mil.2012. godine) nisu samo od strane alumnija, već i od drugih donora i insitucija, iz ovoga možemo zaključiti da neki alumni daju i puno više od navedenih $250 dolara godišnje. U tablici koju CNNMoney objavljuje, navodi se da je poslovna škola Tuck (Dartmouth College u New Hampshireu) rekorder po postotku baze alumni koji su donirali, 67% alumnia je dalo neku vrstu donacije. Autor članka po tome zaključuje da su zapravo oni najzadovoljniji svojim školovanjem. Da li možemo reći da je to razlog davanja? Kao znake neke zahvalnosti (neke vrste „napojnice“?) na već odrađenu uslugu?
Tablica 1. Postotak Alumnia koju su donirali (izvor: CNNMoney)
Kao individualac donator, rekord po iznosu donacije poslovnoj školi danas je David G. Booth. On je 2008. godine poslovnoj školi Sveučilišta u Chicagu (University of Chicago) donirao $300 milijuna dolara. Od tada se ta poslovna škola zove University of Chicago Booth School of Business. David G. Booth očito nije zabovario svoje MBA iskustvo niti 37 godina nakon. Završio je MBA na Chicagu 1971.godine. Nakon njega najveća donacija poslovnoj školi je ona od Philipa H. Knighta, vlasnik „Nike-a“, ujedno i alumni Stanforda. Stanfordu je donirao $100 milijuna dolara. Slijede Stephen M. Ross koji je donirao $100 milijuna dolara poslovnoj školi Sveučilišta u Michiganu (University of Michigan), koja danas nosi njegovo ime: Ross. Zatim donacija od $100 milijuna dolara Henrya Kravisa poslovnoj školi Columbia itd.3 Zanmljiva je još i donacija Johna Edwarda Andersona poslovnoj školi UCLA Anderson (University of California, Los Angeles). On je ukupno donirao $49 milijuna dolara, no ime (dodatak „Anderson“) je škola promijenila 1987. godine kada je on donirao „samo“ $15 milijuna dolara. Još je zanimljivo da on nije završio MBA na UCLA-i, već na Harvardu, ali je ipak alumni dodiplomskog UCLA studija.
U Europi je rekorder LBS (London Business School) i to s nedavnom donacijom (rujan 2013. godine) izraelskog milijardera Idana Ofera koji je školi donirao £25 milijuna funti ($41 milijun dolara). Za to će on „dobiti“ dvije zgrade koje će se zvati po njegovom ocu. Na upit zašto je to donirao, g. Ofer kaže da je LBS najbolja škola u kojoj se buduće generacije izraelskih poduzetnika mogu educirati kako bi bolje se suočili s novim globalnim izazovima4. Zanimljivo, Izraelac donira britanskoj školi, a za dobrobit Izraela.
Svatko od gorenavedenih donatora imao je neki svoj razlog ili barem izjavu za medije o tome zašto je donirao. Ako se ponovno vratimo na pitanje: zašto u Hrvatskoj ne postoji ovakva vrsta navike doniranja, možda odgovor možemo potražiti u tome da ako ionako država financira većinu školstva, ljudi tada percepiraju da već kroz porez i sva davanja na prihode, ionako financiraju školstvo. U SAD-u također postoje škole koje su financirane od strane države. Takva percepcija o dodatnom financiranju putem donacija postoji i tamo. Dekanica UCLA, Judy Olian, izjavila je da većina ljudi koji pohađaju UCLA su iz Californie, i samim time pretpostavljaju da su već ionako porezni obveznici te države te da školu financiraju kroz porez. No svejedno, ako pogledamo Tablicu 1, vidimo da ipak 20% alumnija UCLA-e i pored financiranja koje daju kroz porez, smatra da ipak treba donirati. John Anderson isto nije smatrao da je državni budget prepreka. On je na upit o tome zašto je to donirao, jednostavno rekao: „Ta me je institucija uputila u pravom smjeru.“ (71 godinu ranije). UCLA je završio 1940., a zadnju donaciju od $25 mil. dolara dao je u travnju 2011. godine (preminuo je u srpnju te godine).
Da li je možda razlog doniranja prekomjerno bogatstvo? Da li izjava „pa svi ovi ljudi su ionako prebogati pa je i red da daju dio novca školi“ stoji?
Možda. No ako pogledamo ponovno Tablicu 1 te koja je srednja vrijednost donacija, neke škole imaju tu iznos od $100. Znači da nije nužno da donacije budu u milijunskim iznosima. Da li iznos od $100 dolara godišnje zvuči puno za standarde naših hrvatskih managera i MBA alumnia? Također, i neki od ovih prebogatih dali su nezanemariv dio svoje ukupne imovine. Ukupna imovina Davida Bootha procijenjena je na $5 milijardi dolara. On je dao donaciju od $300 milijuna dolara, što znači oko 6% svoje ukupne imovine, a to nije beznačajan dio. Dakako postoje i dobrotvori koji su davali i svoje cijelo bogatstvo (primjer Charlesa Feeneya koji je cijelom Cornell sveučilištu dao blizu milijardu dolara)5. Tada ako pretpostavimo da je hrvatski manager (MBA alumni) vlasnik imovine od npr. €50.000 eura (stana ili nešto slično), onda bi (prema postotku koji je dao g. Booth) iznos donacije od €300 eura trebao biti razumljiv, zar ne?
No opet, kada podvučemo crtu iza ovih primjera, i pretpostavki, još uvijek nema odgovora zašto Hrvati bi ili ne bi donirali školama? Možda je to predmet slijedećeg istraživanja među MBA populacijom koje bi trebalo napraviti.
Na kraju, da li je uopće i potrebno tražiti odgovor na pitanje „Zašto davati? Zašto donirati? Koja je korist od toga? Koja je moja korist od toga?“. Nije li davanje i doniranje jedna od osnovnih ljudskih vrijednosti koja nas čini ljudima, koja nas čini plemenitima, dobrima i na kraju i razlikuje od ostalih vrsta?
1) Izvor: HBS Annual report 2012.
2) CNNMoney: „Which B-schools have the most satisfied alumni?“, May 31st 2011.
3) Izvor: AACSB baza podataka (dostupna na www.aacsb.edu). Napomena da sve donacije navedene u tom izvoru nisu nužno samo za „MBA program“
4) Financial times, September 26th 2013. „Idan Ofer gives £25 to London Business School“
5) Donacija nije išla samo poslovnoj školi
