Svaka nagrada je lijepo priznanje, ali sljedeći dan nas isti posao čeka.
Nagradu za društveni doprinos udruge MBA Croatia 2023. godine dobio je Ivan Blažević koji kao svaki pravi lider ne preuzima sve zasluge nego ih dijeli s članovima tima s kojima je ostvario sva postignuća. U metafori na temu promjene u društvu spomenuo je da ako plivamo uz tanker i pokušavamo ga pomaknuti, nećemo uspjeti. Ako nas ima puno, moći ćemo ga pomaknuti, još ako imamo sreće uz minimalnu pomoć motora. Profesionalno, trenutno je upravitelja Zaklade Solidarna, a kao osoba je izuzetno pristupačan i… za više o Ivanu pročitajte njegov intervju.
Kako bi sebe opisali?
Vjerojatno bi me okolina opisala drugačije od onoga kako bih se sam opisao. Od ranog djetinjstva dosta me obilježio rat i odrastanje u izbjeglištvu u Njemačkoj. Dosta mi je izražena socijalna osjetljivost i smatram se radoholičarom što se u nekoliko navrata odrazilo na moje zdravlje. Možda je tu imala utjecaja i njemačka radna etika koju sam upio životom u Berlinu. Ako treba, spreman sam raditi po 14 sati dnevno što mi se u posljednje dvije godine pretvorilo u svakodnevicu. 2022. godine preuzeo sam funkciju upravitelja zaklade Solidarna i upisao MBA na ekonomskom sveučilištu u Beču koji sam završio 2023., balansirajući profesionalni i obiteljski život koji uključuje i malo dijete. Ako sam do sada takav ritam izdržao, smatram kako sve mogu.
Teško mi je reći kako bi me drugi opisali, ali volim koristiti stih jednog pjesnika s naših krajeva koji kaže „Tečno govorim rukama i perfektno se služim smiješkom“. Kažu mi kako sam izuzetno pristojan, da sam „fixer“ odnosno izražene su mi „problem solving“ vještine, a ponosan sam na samog sebe što nikada ne kasnim. Zanimljivo je što sam tijekom studentskih dana imao razdoblje kada sam u svakoj prostoriji bio „advocatus diaboli“, onaj koji uvijek pronađe problem što je moju okolinu izuzetno živciralo jer nisam bio konstruktivan. Tada sam tu svoju naviku preusmjerio u fokusiranje na rizike što sam počeo koristiti kako bih iste spriječio i uz životno iskustvo se to pretvorilo u nešto jako korisno.
Što Vas je potaknulo da karijeru gradite u društvenom sektoru odnosno za javno dobro?
U zadnjih nekoliko godina sam odbio 3 ponude za posao u Hrvatskoj i inozemstvu koji su bili znatno bolje plaćeni. Razlog tome je što nisam vidio smisao niti neku višu svrhu na tom radnom mjestu.
S druge strane, radim o svoje 15. godine i tada je primarni cilj bio učenje i stjecanje vještina, a s time je došao i socijalni kapital.
Osim izbjeglištva i roditelja koji su veliki radnik i radnica, dvije osobe su me profesionalno najviše navodile i izgradile. Jedna od njih je tadašnja asistentica, a danas profesorica Antonija Petričušić s Prava
kod koje sam bio demonstrator na katedri. Ona me na primjer usmjerila prema volontiranju u Centru za demokraciju i pravo Miko Tripalo. Druga osoba je Marina Škrabalo koja je prije mene bila upraviteljica Zaklade i već dugo s njom surađujem. Ona je osoba koja razmišlja u 4D razinama i koja ima izuzetno puno energije, koja je prenijela na mene nevjerojatnu količinu znanja i omogućila velike prilike za poslovni i osobni rast i razvoj. Dodao bih obrazovanje u I. gimnaziji u Zagrebu koju smatram izuzetno kvalitetnom školom.
Smatram kako me dosta formirao i studij u Beču. Stipendist sam Erste zaklade u Beču bez čega si studij ne bi ni mogao financirati. Studij smatram odličnim jer je fokus na društvenim inovacijama i menadžmentu, namijenjen je profitnim i neprofitnim organizacijama gdje puno učimo jedni od drugih. Trenutno sam uspio iskoristiti jako puno novo stečenih znanja s MBA-a iz profitnih organizacija u Zakladi što nije uobičajena praksa. Ovdje govorimo o optimizaciji procesa, unapređenju poslovanja i menadžment alatima koje svaki menadžer treba upotrijebiti kako bi podigao poslovanje organizacije na višu razinu.
Kako gledate na nagrade u karijeri?
Nagrade smatram nusproizvodom svog rada odnosno potvrdom kako svoj posao radiš dobro. Ljude koje motivira nagrada, motivacija dolazi iz potpuno krivog mjesta. Kvalitetno odrađen posao možeš lažirati nekoliko mjeseci, ali kroz godine se jasno vidi ako su rezultati napuhani ili nepostojeći.
Niti jednu nagradu ne smatram svojom jer to ne bi bilo moguće bez tima Zaklade Solidarna, sve kolegice koje su bile ili još uvijek jesu u Solidarnoj dio su svih rezultata, bez timskog rada nema ništa. Također, naš mali tim ne bi imao tolike rezultate bez donatora, volontera, podržavatelja i prijatelja. Tu pričamo o preko 50.000 ljudi. Zaklada Solidarna je dobila nagradu Jana Budisavljević za humanitarni rad nakon potresa u Sisku i od Europskog parlamenta „Europski građani“ 2022. godine kao jedini iz Hrvatske.
Svaka nagrada je lijepo priznanje, ali sljedeći dan nas isti posao čeka – samo ga radiš s malo više elana.
Zašto ste se odlučili na upisivanje MBA programa?
Formalno i neformalno se obrazujem konstantno. Prošao sam veliki broj manjih i većih programa, ali s novom funkcijom sam shvatio kako imam još dosta prostora za učenjem. Dodatno je pomogla činjenica što sam i prije imao doticaja s Erste zakladom, a kako oni surađuju s tim MBA studijem, znao sam što mogu očekivati – pogotovo jer je samo Sveučilište rangirano kao 34. na svijetu. Pristup im je potpuno drugačiji od sveučilišta u Hrvatskoj i svjestan sam bio kako ću stečena znanja moći primijeniti kako u Zakladi Solidarna tako i na budućim radnim mjestima.
Koja razlika je u vođenju ljudi i poslovanja prije i nakon završene MBA poslovne škole?
Smatram kako sam skloniji riziku i testirati nove ideje i usluge koje pružamo. Prije sam morao biti u potpunosti siguran kako je sve na svom mjestu. Gledam što funkcionira ili ne funkcionira i optimiziram po putu. Manje čekam i više ne prakticiram perfekcionizam kao prije.
U slučaju ako biste došli na neku visoku funkciju u javnom sektoru, što mislite koliko biste uspjeli nešto značajnije napraviti?
S minimalno dva mandata, nešto bi se dalo napraviti što bi značilo 8 godina ili više. Ne vidim osobu koja može doći u javnu ustanovu i nešto značajnije promijeniti. I Top-down i bottom-up treba doći do strukturnih promjena kroz volju javnih službenika. Nije važno radi li se o javnom vrtiću, staračkom domu, ministarstvu ili nekoj javnoj tvrtki.
U pojedinačnim manjim sustavima bih još nešto mogao promijeniti, ali samostalno napraviti strukturalnu promjenu nemoguće je napraviti.
Metaforički – Ako plivamo uz tanker i pokušavamo ga pomaknuti, nećemo uspjeti. Ako nas ima puno, moći ćemo ga pomaknuti uz minimalnu pomoć motora.
Postoji li nešto na što ste posebno ponosni?
Mandat mi traje još dvije godine i planiram ga odraditi do kraja. Nakon toga želim da Hrvatska ima jednu stabilnu organizaciju ovog tipa koja ima razvijene interne procese, financijski je neovisna, posložen kvalitetan tim i koja može raditi kako na razvojnim stvarima tako i u kriznim situacijama kao što je bio potres u Petrinji. Nakon toga ne znam što će biti. Ostavljam si opciju da nastavim u istoj ili drugačijoj industriji, ako ne i državi.
Što se tiče toga na što sam ponosan, na prvom mjestu je definitivno potres u Petrinji. Izrazito nas je obilježio zbog samog tempa kojim smo radili prvih godinu dana. Fizički i psihički nas je to jako iscrpilo, ali nas šest smo u prve dvije godine napravili više kuća nego država. U trećoj godini nas je država sustigla, i drago nam je da jest.
Osobno mi je jako bitna tema nasilja, odnosno nenasilja. Smatram da se muškarci trebaju više uključiti, prvo mijenjajući sebe. Solidarna kroz Fond za žene, između ostaloga, već godinama pomaže ženama koje su preživjele nasilje. Možda najljepša situacija koja se dogodila je da je žena koja je bila u situaciji da nam se morala obratiti za financijsku pomoć, nakon što se izborila za miran život sebe i djece, i sama je postala donatorica Fonda.
Također, istaknuo bih stipendije koje dajemo djeci i to zato jer smo kod nekolicine djece toliko pozitivno uspjeli utjecati na njihov život što inače ne bi bilo moguće. Na primjeru jednog školarca, umjesto što je na početku 8. razreda imao uvjete za Šumarsku srednju školu, uz našu podršku je podigao ocjene i nedavno je upisao Akademiju likovnih umjetnosti kao drugi na listi.
Za kraj, smatram kako kao i svaka druga organizacija koja postoji 8 godina, trebamo biti ponosni što uopće još postojimo. Ostao sam u Hrvatskoj i nisam otišao nakon nekoliko poziva koje sam dobio.
Kako to da niste otišli u inozemstvo?
Rekao bih kako se radi o kombinaciji svega. Socijalni krug, odnosno obitelj i prijatelji jer gdje god da dođeš sve trebaš iznova graditi. S druge strane, tu je inat gdje si svaki put kažem kako neću otići nego ću dati priliku još 6 mjeseci i tako prođe koja godina. Na kraju krajeva, vani sam već živio tako da nemam problema s odlaskom, drugom kulturom, jezikom i slično. Na trenutnoj poziciji, mogu doprinijeti društvu i mijenjati stvari bez obzira na vladajuće tako da trenutno ne želim otići iz Hrvatske.
Mislite li kako više možete pomoći Hrvatskoj na nekoj funkciji izvan Hrvatske nego sada kada ste u Hrvatskoj?
Kao pojedinci, smatram kako iz Hrvatske možemo više utjecati i promijeniti neke stvari. Jedina situacija u kojoj bi više mogao utjecati iz inozemstva, to je u slučaju neke više pozicije u Brusselu odnosno gdje bih bio na nekoj poziciji moći. U suprotnome, u Brusselu bih bio okrenut u smjeru kako netko drugi kormilari, a u Hrvatskoj svaka mala i ciljana pobjeda vrijedi. Osobno, ne mislim da patim za funkcijama pa se ni ne guram prema raznim centrima moći.
Možemo li više postići povezivanjem profitnih i neprofitnih organizacija u Hrvatskoj?
Apsolutno da, to i radimo svakodnevno. Jedna organizacija jako malo može samostalno napraviti, ali ako ih se više udruži, lakše je napraviti veću promjenu s više materijalnih i nematerijalnih resursa. Jedna organizacija ako pokuca na vrata, ništa se neće dogoditi. S druge strane, ako na ista vrata pokuca 30-50 organizacija , stvari će se pokrenuti.
Rekao bih kako svaka organizacija za sebe treba definirati vrijednosti koje njeguje i surađivati s organizacijama koje dijele iste vrijednosti kada su pojedine teme u pitanju. Koji je cilj, koje su zajedničke vrijednosti i koja su očekivanja – ako se oko toga organizacije mogu složiti i slične su vrijednosti, postoji zdrava osnova gdje se puno može napraviti.
Kako su utjecale na vaš tim COVID-19 kriza i Ukrajinski rat?
U koroni smo radili još i više jer smo se aktivirali oko cijele situacije. Poslovanje smo prebacili online što je bilo super jer jednostavno nema potrebe da smo uvijek svi u istoj prostoriji.
Uključili smo se i oko izbjeglica iz Ukrajine, ali doživjeli smo pad korporativnog i individualnog doniranja za druge teme jer je fokus bio na COVID-u i izbjeglicama. Bez obzira na to uspjeli smo održati redovne fondove likvidnima, kroz koje pomažemo ljudima.
Što činite kako bi se prilagodili novih tržišnim trendovima i skalirali poslovanje vaše organizacije?
Pratimo trendove dovoljno rano. Npr. Na temu integracije stranih radnika lobiramo preko 18 mjeseci. U Hrvatskoj ih je već preko 200.000, a javna tijela se tek sada polako pokreću. Dodatno, nastojimo odvojiti 10% radnog tjedna kako bi mogli reagirati u nepredviđenim događajima.
Na temu skaliranja, rekao bih kako smo jako dobri. Prihode smo u svega 5 godina podigli sa 180.000 kn na 12.000.000 kn što nam je omogućilo da aktivno podržimo različite društvene projekte. Sve ide prema tome da svoj utjecaj proširimo i na regiju.
Na koji način smatrate da bi svatko od nas mogao učiniti ovo društvo boljim neovisno od države?
Prvo mijenjati sebe i redovito raditi retrospektivu. Tržište očekuje najveći iskorak od strane tvrtki, ali kontinuirano se treba propitkivati status quo u kojem živimo. I da, bez hrabrosti nema nikakve ozbiljne promjene, a promjena smo svi željni.
