Hajdi Ćenan

“Ne može mi biti dosadno jer stalno tražim nešto novo što ću učiti”

Znatiželjna, nasmijana i izuzetno zabavna sugovornica. Žena koja se nalazi već u trećoj industriji u svojoj karijeri i nedavno je odabrana kao jedna od 100 najvažnijih STEM poduzetnika u Hrvatskoj. U ljetne godišnje odmore ulazimo s intervjuom svestrane članice udruge MBA Croatia, Hajdi Ćenan.

 

 

Kako biste se opisali? 

Osoba sam s puno interesa, ali nisam specijalist u ničemu. Volim istraživati i udubiti se u tematiku dovoljno da sam zadovoljna s time. Ne može mi biti dosadno jer stalno tražim nešto novo što ću učiti, što me vjerojatno i dovelo u situaciju gdje sam trenutno u trećoj industriji u svojoj karijeri. Prvo sam bila u medijima, zatim marketingu, a sada sam u svijetu umjetne inteligencije.

Privatno najviše volim putovati, obilaziti nove lokacije i „izgubiti“ se u njima, jer tako otkriješ i ono čega nema u turističkim vodičima. Geekette u meni voli i stripove i razne igrice, a tu i tamo se dohvatim i slikanja, ali nažalost ne toliko često koliko bih htjela.

 

Što je sve definiralo vaš profesionalni put do danas?

Nekad mi se moja karijera čini kao serija slučajnih događaja. Ni za fakultet se nisam mogla odlučiti, ali sam na kraju upisala međunarodno poslovanje u Njemačkoj jer su me primili i prije mature te sam dobila njihovu stipendiju. Tijekom faksa sam odradila i prvi „pravi“ posao. Naime, s obzirom na to da se na mom fakultetu od studenata očekivalo da steknemo radno iskustvo i prije diplome, na blef sam u ljeto 2000. godine poslala molbu za praksu u nekoliko tvrtki, među kojima i zagrebački KPMG. Nisu do tada uopće imali takav program, ali ih je moje pismo zaintrigiralo toliko da su bili zainteresirani isprobati kako to funkcionira. Bilo je to zabavnih 6 tjedana u kojima sam, osim što sam imala priliku po prvi put iskusiti funkcioniranje velikog sustava, sklopila prijateljstva koja i danas traju.

Nakon diplome sam ostala još godinu dana u Njemačkoj, ali se na kraju ipak odlučila vratiti. Javila sam se u KPMG koji je baš tad imao natječaj za neka radna mjesta, ali kako je selekcijski postupak trajao mjesecima, počela sam tražiti bilo kakav honorarni posao dok ne završi. Ta potraga je završila tako da sam isti dan imala finalni intervju za KPMG jer sam nakon par krugova ostala među zadnja 3 kandidata i izašla s tog razgovora prilično uvjerena da je posao moj, ali i nešto kasnijim intervjuom u (tadašnjem) Europapress Holdingu, gdje mi je na licu mjesta ponuđen posao. O ovima prvima sam nešto znala, o ovima drugima, osim da izdaju novine i časopise, ne previše. 

Odluka je bila više po osjećaju; na kraju sam odlučila prihvatiti ponudu iz EPH, jer se posao činio kreativnijim i dinamičnijim… i takav je bio narednih 10 godina. Tamo je vladao svojevrsni kreativni kaos u kojem se trebalo znati snaći, ali je upravo to bilo neprocjenjivo iskustvo za kasnije, kada sam iz tog velikog sustava prešla u znatno manji, pridruživši se Davoru Runji u DRAP-u na poziciji operativne direktorice. Taj prijelaz je bio dosta veliki šok na početku jer u malom sustavu, čak i ako nije tvoja tvrtka, zaista shvatiš što znači poduzetništvo. 

DRAP je, u nedostatku boljeg izraza, digitalna marketinška agencija. No, s Davorom na čelu koji dolazi iz svijeta tehnologije, ta agencija je uvijek imala tehnološki prizvuk. Naime, uvijek su se pratili trendovi i najnovije tehnologije, i DRAP ih je među prvima, ako ne i prvi, implementirao u kampanjama za klijente. U jednom trenutku se kao opcija pojavila i umjetna inteligencija i iskoristili smo je, primjerice, u kampanjama za Kraš kao što su CRUSHomat, gdje smo koristili facial recognition sustav da prepozna osmijeh na licima i nasmijane korisnike ‘nagradi’ čokoladom, ili Elibot, slonić robot kojim su djeca, s pomoću Leap motion senzora, mogla upravljati iz Zagreba i tako hraniti životinje u Ekoparku u Bratini. 

Međutim, Davor i ja smo shvatili kako umjetna inteligencija ima puno širu primjenu od marketinških kampanja te se u jednom trenutku odlučili u potpunosti posvetiti toj tehnologiji. Danas smo suvlasnici startupa AIRT koji izrađuje AI rješenje za banke. Krenulo je s „consulting“ projektom u jednoj banci, kroz koji smo shvatili kako većina banaka ima problem nedovoljnog iskorištavanja podataka koji su im dostupni, te smo taj projekt ‘zapakirali’ u proizvod koji se može ponuditi i ostalima, čak i izvan naših granica, ali i drugim industrijama te smo se počeli pomalo širiti i na telekome. 

I eto mene na kraju u svijetu tehnologije, čak sam odabrana među 100 najvažnijih STEM poduzetnika u Hrvatskoj. Da mi je netko prije 10 godina rekao da ću se baviti umjetnom inteligencijom, vjerojatno bih rekla da je to dobra šala. Sad sam već puno sklonija onoj „nikad ne reci nikad“ i „nikad se ne zna“. 

 

Zašto ste odlučili upisati MBA?

Nekako sam uvijek znala da ću nadograditi školovanje nekim oblikom postdiplomskog studija. S obzirom na to da sam imala BBA (Bachelor of Business Administration), MBA je bio logični izbor, posebice jer se poklopio s mojim prelaskom iz EPH u DRAP te sam trebala postati osoba s „više šešira“ i znati o različitim segmentima poslovanja. 

 

Koja razlika u vođenju ljudi i poslovanja je bila prije i nakon završene MBA poslovne škole?

MBA mi je dao dobar temelj za edukaciju i znanje u područjima s kojima nisam imala dovoljno iskustva. Međutim, najveći benefit sam dobila kroz umrežavanje s kolegama, kako iz svoje, tako i iz drugih generacija, ali i drugih država. 

Velika je vrijednost upoznati ljude iz različitih područja, iz različitih industrija, različitih iskustava, a koje možeš kontaktirati kad i ako ih trebaš. Kad god sam imala neki konkretan problem ili trebala dublje ući u neka područja, koleg(ic)e s MBA su bile osobe kojima sam se tada mogla, ali i danas mogu, obratiti za pomoć. 

 

Koji vam je bio najveći izazov?

Izazova uvijek ima, a možda najveći dojam je na mene ostavila kriza iz 2008. godine. Možda nije bila izazov meni osobno per se ali, s obzirom na to da sam u to vrijeme bila naslonjena na Upravu EPH, bila sam direktan svjedok kako takva situacija ima utjecaj na poslovanje, i što se sve radi i mora napraviti kako bi se poslovanje održalo. 

Naime, EPH su tada udarile dvije krize – ekonomska, ali i kriza printa, jer se već neko vrijeme prije toga počeo osjećati sve veći utjecaj interneta i dostupnosti besplatnih sadržaja online. S druge strane, zbog ekonomske krize bili su smanjeni budžeti za oglašavanje, ali je pala i prodaja novina i časopisa jer su oni bili ‘luksuz’ u osobnim budžetima ljudi. 

Tada sam shvatila kako ne postoji prava sigurnost u poslovnom okruženju. Neovisno o veličini sustava, može se dogoditi da si jedan dan tu, a drugi dan te nema. U tim trenucima se donose iznimno teške odluke, i bilo je nezavidno iskustvo svjedočiti tome. 

 

Na koji način smatrate da bi svatko od nas mogao učiniti ovo društvo boljim neovisno od države?

Poslovno – međusobnom podrškom i pomaganjem, trebamo se veseliti međusobnim uspjesima, a neuspjehe trebamo shvaćati kao lekcije koje nam pomažu kako bi bolje poslovali u budućnosti. Poslovanje u Hrvatskoj nije jednostavno, posebice ako si u poduzetništvu koje je znatno kompliciranije nego u mnogim drugim državama. Međutim, često imam osjećaj, posebice nakon boravka u inozemstvu, da se kod nas ljudi više vesele tuđem neuspjehu, no uspjehu. Kao da se radi o zero sum game – da bi netko uspio, netko drugi mora podbaciti. Drugdje sam, pak, doživjela kako se svi raduju kad netko uspije, jer to samo znači – mogu i ja!

Privatno i poslovno – prihvaćanjem različitosti i većom tolerancijom. Trebamo shvatiti kako različito ne znači nužno lošije te da jednakost i ravnopravnost donose korist svima. Na primjer, već postoji veliki broj istraživanja koja pokazuju kako tvrtke s većom ravnotežom među spolovima u višem i visokom menadžmentu bolje posluju, zato što žene donose drukčija iskustva i pristup poslovanju koji ga mogu poboljšati. I taj benefit ravnopravnosti se proteže izvan zidova tvrtki, na zajednicu i društvo u cjelini, i to je jedan od razloga zašto sam i jedna od suosnivačica udruge PWN Zagreb koja promiče gender-balanced leadership.

No, kako bismo promijenili svijet i potaknuli na ravnopravnost, moramo krenuti od sebe. Ja to gledam kao na proces od tri koraka:

  1. Moramo priznati ako smo privilegirani. Pod privilegijom ne mislim da je naš život med i mlijeko i da nemamo probleme i izazove. Ne, pod privilegijom mislim kako naš spol, boja kože, nacionalnost, religija, ili neka druga karakteristika, nisu dodatno otežali naš privatni ili poslovni život. Osobno sam možda manje privilegirana od muškaraca, ali prepoznajem da sam imala manje prepreka u životu od, primjerice, žene druge boje kože. I da, znam žene u Hrvatskoj koje su samo zbog boje svoje kože morale dokazati da nisu manje vrijedne i sposobne; to nije problem koji kod nas ‘ne postoji’.
  2. Moramo prepoznati naše tzv. unconscious biases, odnosno nesvjesne predrasude. Ovo nije jednostavno baš zato što su – nesvjesne. Ako nas netko pita diskriminiramo li, vjerujem kako ćemo svi odmah reći „ne“! Ali, jesmo li sigurni kako ne kažemo ili možda ne napravimo nešto, ne razmišljajući, slučajno, što nije u skladu s time? Ja sam sebe uhvatila da ću djevojčicama automatski reći kako su lijepe, a dječacima kako su pametni. I morala sam se zapitati zašto to radim, zašto činim takvu razliku te sada ulažem svjestan napor kako bih promijenila vlastito ponašanje.
  3. Moramo biti u stanju voditi konstruktivni dijalog. Pitanje ravnopravnosti nije borba ‘mi vs. oni’, ‘žene vs. muškarci’. Trebamo biti na istoj strani, zajedno se izboriti za to, jer se radi o problemu i benefitu za cijelo društvo, ne samo za jedan spol. Međutim, takav dijalog znači kako svi moramo biti u stanju moći izgovoriti i upozoriti ako nas nešto smeta, bez međusobnog napadanja, ali i da druga strana mora biti spremna saslušati i po potrebi korigirati svoje (re)akcije. 

 

Prema vašem mišljenju, koliko tu može pomoći MBA Croatia? 

Svaki pojedinac može pomoći, ali skupina pojedinaca definitivno ima veći doseg i više efekta. Više možemo napraviti kroz udrugu nego svatko samostalno, posebice kroz udrugu koja se i sama zalaže za stvaranje boljeg i naprednijeg društva, a to je upravo moto MBA Croatia.

 

Što bi savjetovali kolegama menadžerima/poduzetnicima i mladim nadama?

Sigurno postoje mnoge dubokoumne pouke i poruke koje bih mogla poručiti, ali nekako smatram da je ovo ključno: pazite na zdravlje. Sve prođe, i najgore i najstresnije situacije prođu i nakon nekog vremena se zapitamo zašto smo se toliko nervirali. 

Bitno je ne dopustiti da posao uništi zdravlje, treba naučiti odmaknuti se i objektivno sagledati situaciju, ne primati sve k srcu i osobno, jer uglavnom nije vrijedno toga. 

 

Koje benefite vidite da pruža MBA Croatia? Što biste posebno izdvojili?

MBA Croatia zaista walks the talk jer, kao udruga koja promovira cjeloživotno učenje, organizira veliki broj iznimno vrijednih predavanja i radionica te kroz njih pristup ljudima s bogatim znanjem i iskustvom koje prenose članovima udruge. 

Naravno, tu je i umrežavanje članova koji su profesionalci iz raznoraznih tvrtki i industrija i područja i, vrlo slično kao što sam rekla za iskustvo sa svog MBA-a, benefit doticaja s takvom raznolikom skupinom je neprocjenjiv. 

 

Koji doprinos mislite da možete dati kao profesionalac?

Najveći doprinos vjerojatno mogu dati vlastitim znanjem i iskustvom. Prilično mi je teško dati vrlo konkretne primjere jer, vratimo se na početak – imam puno interesa, a i skupila sam prilično raznoliko iskustvo u svojih gotovo 20 godina rada… ali evo, ako netko želi naučiti nešto o umjetnoj inteligenciji, neka mi se slobodno javi. 

Također, s obzirom na to da sam i potpredsjednica Hrvatske udruge za umjetnu inteligenciju (CroAI), slobodno mi se mogu javiti i svi kojima treba informacija vezana uz udrugu i njene aktivnosti ili povezivanje s tvrtkama u Hrvatskoj koje se bave tom tehnologijom. 

hrCroatian